Terenska vozila na gusjenicama mogu se klasificirati u tri vrste prema strukturi voznog mehanizma: vozila na polu{1}}gusjenicama (sa skijama ili kotačima na prednjoj osovini i gusjenicama na stražnjoj osovini); vozila s punim-gusjenicima (s gusjenicama na prednjoj i stražnjoj osovini); i vozila s gusjenicama-na kotačima (s izmjenjivim kotačima i gusjenicama). Ova vozila imaju nizak pritisak na tlo, minimalno tonjenje, snažnu trakciju i izvrsnu pokretljivost. Povećana kontaktna površina poboljšava prianjanje, smanjuje relativni pritisak na tlo i smanjuje vjerojatnost zapinjanja. Također imaju jednostavnu, robusnu i izdržljivu strukturu. Uzorci gaznoga sloja i ostruge na gusjenicama pružaju bolju trakciju na kiši, snijegu, ledu ili uzbrdici.
Mehanizam upravljanja kod-terenskih vozila na gusjenicama razlikuje se od onog kod vozila na kotačima, prvenstveno se oslanjajući na razliku u brzini između dva gusjeničara. Uobičajene metode upravljanja uključuju diferencijalno upravljanje i upravljanje kočenjem. Njihovi upravljački sustavi često koriste hidrauličko-mehaničko diferencijalno upravljanje, koje se sastoji od hidrauličkog prijenosa, diferencijalnog uređaja i upravljačke upravljačke jedinice. Distribuira pogonsku snagu kroz hidrauličku tehnologiju, postižući neovisnu i preciznu kontrolu lijevog i desnog lanca.
Što se tiče materijala gusjenica, osim tradicionalnih čeličnih gusjenica, moderna vozila gusjeničari često koriste gumene gusjenice. Gumene gusjenice imaju prednosti kao što su mala težina, niska buka, dobra apsorpcija udaraca, jaka otpornost na koroziju i minimalno oštećenje asfaltiranih cesta. Međutim, oni također imaju nedostatke kao što su ograničena čvrstoća, relativno kratak vijek trajanja i potreba za potpunom zamjenom nakon oštećenja. S napretkom u tehnologiji materijala, nosivost-opterećenja gumenih gusjenica kontinuirano se poboljšava, a njihova primjena postaje sve raširenija.
